Bosna i Hercegovina ulazi u izbornu 2026. godinu u trenutku duboke globalne i unutrašnje nesigurnosti. Svijet se ubrzano preslaguje kroz ratove, geopolitičke sukobe i slabljenje međunarodnih institucija, dok BiH istovremeno djeluje kao zemlja bez jasne vanjskopolitičke strategije i bez unutrašnjeg političkog konsenzusa o osnovnim pravcima kretanja. Izbori koji dolaze najavljuju se više kao nastavak postojećih odnosa moći nego kao prilika za stvarnu promjenu, uz rastuću političku apatiju građana i sve manju vjeru da demokratski procesi mogu proizvesti drugačiji ishod.

U takvom ambijentu, novinarstvo se suočava s vlastitim krizama: političkim pritiscima, ekonomskom nesigurnošću i gubitkom povjerenja javnosti. O tome smo razgovarali s Farukom Borićem. 

Faruk Borić je dugogodišnji bosanskohercegovački novinar, urednik i politički analitičar. Profesionalnu karijeru gradio je u različitim medijskim formatima, od štampe, preko agencijskog novinarstva, do digitalnih platformi.

Radio je kao novinar i urednik u dnevnom listu Oslobođenje, gdje je obavljao i funkciju glavnog i odgovornog urednika. Bio je dio redakcije sedmičnog magazina BH Dani, a radio je i na portalu Klix.ba (ranije Sarajevo-x.com), jednom od najutjecajnijih online medija u Bosni i Hercegovini.

Obavljao je i dužnost generalnog direktora Federalne novinske agencije (FENA), gdje je imao uvid u funkcioniranje javnog informativnog servisa na državnom nivou. U svom radu posebno se bavi analizom međunarodnih odnosa, geopolitičkih procesa, odnosa velikih sila i njihovog utjecaja na Zapadni Balkan, kao i pitanjima medijskih sloboda i profesionalnih standarda novinarstva.

Borić je prepoznat kao autor analitičkih tekstova koji povezuju globalne procese s lokalnim političkim i društvenim kontekstom Bosne i Hercegovine.

KRAJINA: Bosna i Hercegovina danas djeluje kao zemlja bez jasne vanjskopolitičke strategije, razapeta između Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine. Je li to realna slika ili pojednostavljivanje? Gdje smo zapravo pozicionirani i ko uopće vodi vanjsku politiku BiH?

Borić: Nije to pojednostavljivanje, mi smo negdje na sredini, tačnije, negdje na pola puta između Bruxellesa i Washingtona. Moskva i Peking su malo dalje od nas i samim tim nema tu nekog pretjeranog utjecaja. Naš se život realno i dalje svodi između dva grada koji su dio euroatlantske perspektive. I treba da je tako. Bez obzira što se ova dva grada i njihove perspektive trenutno udaljavaju jer tako hoće aktuelni predsjednik SAD-a, proći će i to, historijski mi smo dio europskog potkontinenta, a SAD će biti za našeg života vrlo bitna geopolitička činjenica. Uostalom, SAD su garant Dejtonskog sporazuma, veledržava koja određuje naše živote. Bez obrzira na neke sitnice koje se dešavaju na pojavnoj ravni. Ko god bio na vlasti u Sarajevu, to je tako. I to ne bi trebalo da priječi naše dobre odnose sa drugim centrima moći koji uključuju i Rijad i London i Peking.

KRAJINA: Globalni poredak se ubrzano mijenja: ratovi, slabljenje međunarodnog prava i jačanje autoritarnih modela vlasti. Koliko su male i politički nestabilne zemlje poput Bosne i Hercegovine kolateralna šteta tih procesa, a koliko ipak imaju prostor za samostalno i racionalno pozicioniranje?

Borić: Male zemlje kakva je i naša domovina ovisi o širi, regionalnim i svjetskim zbivanjima. Mi smo više objekat nego subjekat međunarodnih odnosa, ma koliko mi šutjeli o tome i ne slagali se s tim. To što smo mi autentično opterećeni politikom, kako unutrašnjom tako i onom vanjskom, ne mijenja suštinu. To što svako u našem Miostrahu zna ili misli da zna šta se dešava u Washingtonu ne znači da možemo utjecati na to kako će voda iz Klokota teći a kamoli iz Potomaca. Naročito u nestabilnim vremenima kakvom svjedočimo. 

Naša vanjska politika je odraz naših unutrašnjih podjela, a BiH je po dejtonskom modelu izdijenjeno društvo i država. Predsjedništvo BiH je zaduženo za vanjsku politiku, a Ministarstvo vanjskih poslova BiH je zaduženo da tu politiku prati. Pošto u Predsjedništvu BiH sjede tri člana, koja se često ne slažu u mnogim stvarima, onda je jasno da mi nemamo konzistentnu političku koncepciju po mnogim stvarima, uključujući i suštinska pitanja. Zasad jedno od pitanja u kojima imamo konsenzus je članstvo u Evropskoj uniji koja je takva kakva je, i ponekad me, i sve češće, podsjeća na bivšu Jugoslaviju, u kojoj su republike imale različite poglede pa i smjerove djelovanja. Ovih dana, naročito, čini se da Finska i Portugal imaju manje zajedničkih dodirnih tačaka nego što su imale Slovenija i Makedonija. Bruxelles, kojem smo mi sudbinski i geografski neminovno okrenuti, ima svoje probleme koji su prouzrokovani činjenicom da na našem kontinentu godinama bjesni rat i, bez obzira na želje velikih sila i promjene na najvišem vrhu, i dalje bjesni. Ta vrsta racionalizma nama subjektivno i objektivno fali. Jedino što nama ide u prilog je što smo mi svoju apokalipsu već proživjeli pa ne moramo paničariti na način kako to rade frizeri iz Holandije i poljoprivrednici iz Francuske.

Ali, mi nemamo pretjerano prostora za samostalno djelovanje. Mi smo dio šire priče, htjeli to ili ne. Nekada je to loše, a nekada i dobro. Mislim da nas geografija u nekom širem i dubljem smislu može i spasiti. Okruženi smo Evropskom unijom koja ostaje naš prirodni okvir u koji ćemo se, prije ili kasnije, utopiti. Uostalom, već se utapljamo, naši sugrađani, Krajišnici, odavno žive u Austriji , Njemačkoj, Sloveniji, i ponašaju se u skladu sa tamošnjim pravima i pravilima. Kako njima bude, tako će biti i nama, isto kao planktonu zajedno sa oceanom, a naš je Atlantik. 

KRAJINA: Bosna i Hercegovina ulazi u izbornu godinu koja će kulminirati Općim izborima 2026. Vidite li na domaćoj političkoj sceni ikakvu suštinsku promjenu ili nas čeka još jedan izborni ciklus s novim imenima, ali starim politikama?

Borić: U BiH su svake dvije godine neki izbori, bilo lokalni bilo opći, i to je neki usud, da ne kažem vrzino kolo, u kojem obitavamo. Smjenjivost vlasti je odlična tekovina jer pretpostavlja činjenicu da politička elita može biti smijenjena ako ne radi dobar posao. Opet, svjedoci smo, ta činjenica se nije kod nas primila najbolje jer stranke na svim nivoima zbog toga nerijetko se povode populističkim potezima koji zabavljaju narod, a suštinske reforme koje nekad pretpostavljaju i nepopularne poteze, izostaju.

Ja se ne usuđujem prognozirati šta nas čeka u smislu ko će vladati u Kantonu, Federaciji i u BiH, jer često to ovisi o matematici, a rijetko o nekoj ideologiji ili ideji. Volio bih da da taj racionalizam koji ste spomenuili u kontekstu vanjske politike nekad bude dominantjiji u našim unutrašnjim političkki odabirima, u odnosu na emocionalizam koji prečesto dominira. Hoće li se to desiti za naših života, skeptičan sam. Jedino što mogu zaželjeti našim zemljacima je da budu racionalniji nego emocionalniji. 

KRAJINA: Politička apatija, niska izlaznost i odlazak mladih postaju trajno stanje. Ko snosi veću odgovornost za to,  građani koji sve češće odustaju od izbora ili političke elite koje godinama ne nude stvarni izbor ni viziju budućnosti?

Borić: To što me pitate više ulazi u domen filozofije, socijalne psihologije i duha. Ovdje gdje privremeno i već decenijama živim, Sarajevu, sve više ljudi vidim koji evidentno nisu rođeni u BiH. Nekad se znam šaliti, ne rade u Sarajevu više "Palci" nego Nepalci. Prijatelji koji rade u ambasadama na Istoku mi kažu da ne mogu naštambiljati radnih dozvola koliko poslodavci traže radnika. Ne znam kakva je situacija u Bihaću, Cazinu, i dalje u dubini Krajine, ali po pričama znam da su naši ljudi po Hamburgu, Freiburgu, Ljubljani, Grazu. Njihova mjesta zauzeće oni kojima nije mrsko raditi poslove koji su nama, Bišćanima, ispod časti i daleko od razuma. Malo smo mi tu i razmaženi, iako shvatam da životni troškovi neumitno rastu.

Ko je tome kriv, narod ili elite? Teško je to precizirati, a razlog je što ja iskreno mislim da mi nemamo neku izuzetnu elitu na način kako je ima, primjera radi, Velika Britanija, gdje stotine godina postoiji Dom lordova u koje ne može ući neko izvana. Mi svoje lordove možemo gledati uživo dok hodaju istom cestom kao i mi. U tom smislu mi nemamo takvu vrstu elite, ali je činjenica da neki ljudi žive bolje od drugih. Dok god je najbolja budućnost  kojoj se mlad čovjek može nadati mogućnost da bude kantonalni zastupnik, a ne vlasnik vlastitog obrta ili firme, a da ne kažem radnik u lokalnoj firmi, mi nemamo neke pretjerane šanse da nam bude bolje. Ne znam koliko sam uspio odgovoriti na vaše pitanje, ali to je tako.

KRAJINA: Koliko su vanjski akteri i danas presudni u političkim procesima u Bosni i Hercegovini, od izbornih pravila do formiranja vlasti? Da li međunarodna zajednica doprinosi stabilnosti ili, svjesno ili ne, održava postojeći status quo?

Borić: Mi smo društvo i država sa posebnim potrebama. Naš društveno-politički sistem je produkt mirovnog sporazuma. Mi često to zaboravljamo. S tim u vezi, vanjskopolitički faktori su dio naše unutrašnje strukture. Počev od Ureda visokog predstavnika pa nadalje. Nekada je to ok, jer ima neko ko može presuditi u našim lokalnim nesporazumima, da ne upotrijebim teži termin. Evo, sjetite se, da smo se mi pitali, da li bi prava svih povratnika na imovinu u svojim domicilnim sredinama bilo poštovano. Dakle, naša nezavisnost je ograničena, sviđalo se to nama ili ne. 

Zato, međunarodna zajednica je nama još i bit će faktor stabilnosti, dok god postoji međunarodni poredak koji se manifestira u Evropskoj uniji, Ujedinjenim nacijama, i drugim strukturama. Alternativa je sumornija. Nekad je i status quo bolji nego neizvjesnost koju mornar ima kad se otisne. 

KRAJINA: Iza Vas je dugogodišnje iskustvo u novinarstvu, uključujući i uredničke pozicije. Kako danas ocjenjujete stanje novinarstva u Bosni i Hercegovini: jesu li veći problem politički pritisci, ekonomska zavisnost medija ili autocenzura unutar samih redakcija?

Borić: Današnje novinarstvo je potpuno drugi zanat nego onaj kakvog se ja sjećam. A sjećam se kako su starije kolege govorile meni, da ono što moja generacija radi nema veze sa onim što su oni radili. Plastičan primjer: vi ste osamdesetih godina prošlog stoljeća mogli nekoliko dana raditi na običnom tekstu, ne nekom velikom istraživačkom poduhvatu, i onda uživati u plodovima svog rada. To je nekad bilo blisko literaturi. U naše vrijeme to je već bila pekara, imate vremena do jutarnjeg kolegija da uživate u plodovima svog rada, a onda idete dalje u dan. Danas je ta vremenska distanca izgubljena na način da sa društvenim mrežama ako nemate vic nemate ni čitanost. Ko će danas čitati dubinu? Ne kažem da ne postoje giganti pisane riječi, ima ih, volim kao i prije pronicljivost, ali današnjica tjera da takvih tekstova ima sve manje. 

Ne bih više rekao da postoje politički pritisci kakvi su nekad bili, jer ako političar ili politički subjekat hoće da pošalje poruku vi mu više i ne trebate, platit će oglas na društvenim mrežama i doći će do ciljane publike bez vaše kritičke ili nekritičke note. 

Ekonomski je još drastičnije. Ako imate novaca, vi ćete napraviti svoj medij i raditi u cilju koji vas motivira. To se vidi na najvišem nivou, u najrazvijenijim zemljama, ne govorim o našim malim tržištima u kojima još postoji sprega politike i ekonomije. Možda ono na čemu smo mi odrastali kao idealu, da sedma sila može smijenjivati predsjednike država, ipak je izuzetak. Gorko, ali je tako.

Možda je budućnost u iskrenom i poštenom novinarstvu, da zorno prenesete ono što je istina o društvu u kojem radite i obitavate, da pitate ono što bi pitali obični građani, oni koji plaćaju vaš rad. Ili, ako imate privatni medij, da omogućite vašim pretplatnicima, ono što oni žele, pa bila to adekvatna politička, ekonomska ili gastronomska informacija. Danas ima ljudi koji su spremni platiti marku za dobar recept više nego za politički kuloar. I ja aplaudiram tome.

KRAJINA: U vremenu društvenih mreža, brzih informacija i duboke polarizacije društva,  ima li ozbiljno i odgovorno novinarstvo još kapacitet da utječe na javni prostor ili su mediji svedeni na puko reflektiranje postojećih podjela?

Borić: Već sam rekao: Izgubila se potreba za posrednikom između "elite" i konzumenata, da ne kažem recipijenata. Ako neko želi poslati poruku svojim glasačima ili konzumentima, novinar može smetati, može postaviti neugodno, pa i glupo pitanje. Naš se esnaf promijenio na način kako se malo koji promijenio. Real time je ubilo novinarstvo koje ipak ovisi o vremenskoj distanci, o momentu da sačekate prije nego što nešto objavite, makar momenat bio zaista "momenat". Tu sam spoznaju doživio još na prvom portalu na kojem sam radio na vrlo politički nebitnoj stvari, kada su mi kolege rekli da izvjesno tehnološko postignuće koje je objavio bitan medij na engleskom govornom području prije šest sati je već zastarjela vijest. A ja se našao u čudu.

Podjele u društvu postoje, ne samo u našem, nego izgleda u svakom. Vidim to i u onim najstabilnijim društvima, sa pluralnom demokracijom i historijom publike koja ima tradiciju nekoliko stotina godina. Ne bih ja tu krivio posebno medije, niti novinare. Tek ćemo sociološki vidjeti ko je tu najveći krivac.

KRAJINA: Ako biste danas mladom novinaru ili novinarki u Bosni i Hercegovini mogli dati samo jedan savjet pred ulazak u profesiju,  šta bi to bilo?

Borić: Otvori pekaru. Više glutena, ali manje stresa.