U zemlji u kojoj se žene i dalje ubijaju zato što su žene, a nasilje u porodici često završava kao statistika, a ne kao alarm, pitanje sigurnosti nije privatna stvar, nego društveni poraz. Femicid više nije izoliran incident, već uzorak koji se ponavlja, dok institucije sporo reaguju, a kazne često ne šalju ja­snu poruku počiniocima. Udru­ženje „Žene sa Une“ iz Bihaća već decenijama pokušava zatvoriti rupe koje država ostavlja otvorenima, od rata, preko tranzicije, do današnjeg časa u kojem su žene i djeca i dalje najranjivije mete nasilja. 

Povodom sve češćih slučajeva ubistava žena i porodičnog nasilja u Bosni i Hercegovini, ali funkcioniranju Sigune kuće kao jednog segmenta o kojem se brine ovo udru­ženje, razgovarali smo s Aidom Be­hrem, predsjednicom Udruženja i voditeljicom Sigurne kuće u Bihaću, jedne od samo osam takvih ­usta­nova u zemlji.

KRAJINA: U posljednje vrijeme svjedočimo brutalnim slučajevima femicida u BiH. Da li je nasilje prema ženama danas učestalije, ili se više prijavljuje? Šta govore Vaša iskustva iz prakse?

Aida Behrem: Udruženje “Žene sa Une” svoje aktivnosti započelo je još u ratu, rad je između ostalog bio fokusiran na pomoći ženama, izbjeglim osobama, radilo se i na pružanju psihosocijalne podrške u vrlo traumatičnim situacijama kao što su gubici nabližih, raseljavanje, distri­biurana je humanitarna po­moć, radilo se na značajnim aktivno­stima koje su u tom vremenu od te neformalne grupe građana bile moguće da se realiziraju, kako bi podrška onima kojima je potrebna bila pružena. Kada su stečeni formalni uvjeti, Udruženje je registrirano u septembru 1994. godine i od tada neprekidno djeluje i radi. U tim procesima nakon završetka rata, u procesima tranzicije, demo­kratizacije i jačanju ljudskih prava, organizacija se fokusirala upravo na te segmente kao unaprjeđenje ljudskih prava i nekako uvijek tu, ako pravimo klasifikaciju koje su to najugroženije kategorije društva, dođemo do toga da su to žene i djeca. To su bili razlozi da se zajedno sa Gradom Bihaćem i Gradskom upravom uz podršku Vlade USA-a, u decembru 2005. godine otvori Sigurna kuća za žene i djecu žrtve nasilja u porodici. Uskoro ćemo obilježiti dvadeset godina neprekidnog rada Sigurne kuće i pružanja podrške najugroženijim ženama i djeci koji su pretrpjeli vrlo teške oblike nasilja u porodici. Tokom svih ovih godina zajedno smo sa drugim organizacijama civilnog društva, posebno onim organizacijama koje vode sigurne kuće u BiH, jer smo članica Sigurne mreže. Na području BiH samo je osam sigurnih kuća, pet u F BiH i tri u RS-u. Iz godine u godinu, bilježimo broj smještaja u Sigurnu kuću, njega prati i broj prijava nasilja u porodici. Naime, u okviru postojećeg referalnog mehanizma svako nasilje u porodici, ako se i nama prijavi, savjetujemo, odnosno mjerodavno je da ta prijava bude upućena i MUP-u ili orga­nu starateljstva, odnosno Ce­ntru za socijalni rad, a u principu, nakon tih prijava, ukoliko je potre­bno sigurno mjesto, onda se žena i djeca upućuju na smještaj u Sigurnu kuću. Od početka ove godine mi smo pružili podršku za 59 korisnica, od njih je 18 žena i 41 dijete. Jedan broj djece dolazi u pratnji majki, ali imamo i djecu koja dolaze kao direktne žrtve nasilja u porodici, zbog zlostavljanja, zanemarivanja, zapuštanja, uglavnom se radi o težim oblicima nasilja kada su u pitanju fizičke povrede. Žene prijavljuju i fizičko zlostavljanje, ekonomsko nasilje, i mi još uvijek moramo raditi jako puno da prepoznamo i takve oblike nasilja, odnosno da prepoznamo da je ženi potrebna podrška, to ne mora nužno biti u okviru Sigurne kuće, ali da druge institucije adekvatno pristupe rješavanju tog izazova s kojim je žena suo­čena. Nažalost, nerijetko, a svjedoci smo tokom godina i konkretno nedavno, kao najteži oblici i psihi­čkog i fizičkog nasilja dešavaju se ubistva žena, ubistva zasnovana na rodnom pristupu, zbog čega je potrebno mnogo raditi na prevenciji, na osnaživanju žena  da prijavljuju bilo koji oblik nasilja koji se ispoljava prema njima, naročito prema djeci. 

Moramo jačati sistem socijalne zaštite, pa evo u zadnjih nekoliko godina Federalno ministarstvo rada i socijalne politike zaista izdvaja značajna sredstva i ulaže napore kako bi se taj sistem osnažio i poboljšao. Izmijenjen je i Krivični zakon pa je femicid uvršten kao posebno krivično djelo, pa očeku­jemo da će se vremenom situacija poboljšati, odnosno da će postojati još bolji mehanizmi na prevenciji takvih krivičnih djela. Onoi na čemu moramo da radimo su doslovce svakodnevne kampanje koje imaju za cilj da osnaže žene, ali da pošalju jasne poruke počini­ocima nasilja da su to teška krivična djela i da će zbog toga biti i procesuirani. Moramo da apelujemo i na  to da svi zajedno, ne  samo nevladin sektor, nego i sve institucije, da te kazne ne budu na ivici zakonskog minimuma, nego da se zaista pošalje snažna poruka da je počinilac nasilja u porodici zato što je dugotrajno zlostavljao ženu na bilo koji način, dobio i kaznu koja nije uvjetna. Mi u svim proteklim  godinama upravo zato jer su sankcije blage, imamo jako puno recidiva, dešava se da žena i djeca budu smještena, a kada prođe izvjesno vrijeme i kada se porodični problem navodno po­prave, događa se da se žene i djeca ponovno vrate u Sigurnu kuću. Razlozi su mnogobrojni, na prvom mjestu je egzistencija odnosno ekonomske prilike, ili ekonomska ovisnost žene o počiniocu. Na tome radimo zadnje dvije godine, a prošle godine uspostavljen je Fond za ekonomsko osnaživanje žena na nivou F BiH, odnosno Ministarstvo rada i socijalne politike, radimo i na strategijama da ohrabrimo žene, ali ne i da ih nagovorimo, da napuste takve bračne, vanbračne zajednice ili takvog nasilnog partnera. 

U istom smjeru radi i Vlada Unsko-sanskog kantona, preko resornog Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike.Zadnjih nekoliko godina imamo na raspolaganju poseban kod koji je namijenjen centrima za socjalni rad, upravo za pomoć i podršku nakon izlaska iz Sigurne kuće, bilo da je u pitanju potpomognuto plaćanje stano­vanja, režijskih troškova, pomoć u nabavci opreme za započinjanje vlastitog biznisa i slično. Tu postoji još jedan izazov, neke žene nažalost nisu dovoljno osviještene, ekonomski su ovisne, ali nisu dovoljno ni hrabre, pa se još uvijek suočavamo sa stereotipima da je sramota reći da se tako nešto dešava unutar porodice, a  imamo i porodice gdje žene imaju jaku podršku pa nije ni potrebno da sve žrtve nasilja završe u Sigurnoj kući. Puno veći broj prijava je od onih kojima zaista je potrebno sklonište i siguran smještaj. Značajno je i to da se u 21. vijeku ozbiljno moramo pozabaviti time da među ženama koje su pretrpjele nasilje u porodici ili su žrtve femicida ima i visokoobrazovanih osoba, mada je više od 60 posto onih koje su pretrpjele takav oblik nasilja, nekonkurentno na tržištu rada, što je ozbiljan  problem kojem se treba ozbiljno pristupiti. Kada kažem da nisu konkurentne na tržištu, to ne znači da su njihove godine razlog tome, to je ponajprije zbog njihovog obrazovanja. Mi ćemo i ubuduće uz pomoć institucija, raditi i na  tome, odnosno na ekonomskom osnaživanju žena u smislu ne samo pružanja podrške u zapošljavanju, nego i razvijanju programa prekvalifikacije zajedno sa Zavodom za zapošljavanje, kako bi te žene imale kvalifikacije i bile konkurentne na tržištu rada. Prostor tržišta rada i u Bihaću ali i u Unsko-sanskom kantonu je prilično otvo­ren, migracije našeg stano­vništva prema zemljama Zapadne Evrope ostavljaju prostora  za njihova zapošljavanja. Imamo inicijative od nekih kompanija koje nam se obraćaju sa zahtjevima da im na razgovor za posao uputimo žene koje mogu ostvariti zaposlenje. Mi naravno možemo posredovati, ne zapošljavati, ali rado ćemo pomoći i u tome ukoliko smo u mogućnosti.

KRAJINA:Sigurna kuća u Bihaću skoro 20 godina neprekidno prima žene i djecu žrtve nasilja. Da li to znači da sistem i dalje zakazuje, ili ko je ustvari stvarna zaštita koju žene imaju?

Aida Behrem: Izbjegavam koristiti riječ “problem” kako osobe koje i u ovom trenutku trpe bilo koji oblik nasilja dodatno ne bi bile stigmatizirane,  radije bih rekla da država ima izazov s kojim se teško suo­čava. BiH je potpisnik ­Istanbu­lske konvencije, mi smo stalno pod nadzorom u smislu da se dostavljaju redovni izvještaji u skladu s tim šta smo ispunili, a šta nismo. Uključeni smo do najvišeg nivoa, dakle Ministarstva za ljudska prava i izbjeglica, odnosno Agencije za ravnopravnost spolova kao državnih institucija koje su zadužene za implementaciju Istanbulske konvencije, a izazov je moguće riješiti, svi moramo zajedno raditi jer nije BiH izolovana, sa istim izazovima se suočavaju i mnogo razvijenije zemlje, ali sve i da se radi o samo jednom slučaju, i njega treba odmah riješiti na najbolji mogući način. Imamo uspotavljene mehanizme koji funkcioniraju desetak godina i kako se djeluje na loka­lnim i kantonalnom nivou, nevladin sektor ili organizacije koje su posvećene radu na ovim izazovima daju svoj doprinos i on je ogroman. Trenutno provodimo veliki projekat kojeg financira Evropska unija, a koji se tiče podrške ranjivim kategorijama žena i razvoj ­inte­­­griranih modela socijalne po­drške, odnosno programa u deset općina i gradova širom BiH. Tu će se dati podrška i institucijama i ustanovama na loka­lnom nivou i organizacijama civilnog društva u smislu da ojačaju svoje kapacitete, ali da dobiju direktne grantove za male lokalne inicijative koje će riješiti lokalne izazove  s kojima se suočavaju ranjive kategorije žena, a među njima nažalost opet na prvom mjestu su žene žrtve nasilja. Ne smijemo zaboraviti ni druge žene koje su sigurno zbog drugih karakteristika vjerojatno izložene različitim oblicima nasilja, a to su prije svega žene sa invaliditetom, žene romske nacionalne manjine. I dalje nažalost, tu su žene koje su raseljene, žene iz ruralnih podru­čja, u svakom slučaju postoji jako puno izazova i mi se trudimo da ih rješavamo, civilno društvo će ostati posvećeno, ne samo pružanju direktne podrške i zaštite žrtvama nasilja u porodici, nego jako puno radimo na podizanju svijesti kroz različite kampanje, što sami, što u partnerstvu sa drugim organizacijama i institucijama. Moram po­hvaliti izuzetnu suradnju sa ­Mi­ni­­sta­rstvom zdra­vstva, rada i socijalne politike u  Vladi Un­sko-sanskog kantona, MUP-om USK-a, svim našim centrima za socijalni rad, jer mi smo oni koji su prvi u fokusu rada sa ovim kategorijama. 

KRAJINA: Da li su još uvijek akutualna savjetovališta za bračne 

partnere?

Aida Behrem: Nisam sigurna u kojoj mjeri i obimu postoje, ali u svim centrima za socijalni rad i takva savjetovališta su dostupna svima kojima su potrebna.  Ali, svijest kod naših ljudi uglavnom nije do te mjere razvijena pa da shvate da imaju problem i da pokušaju da ga riješe. Taj izazov s kojim se suočavaju supružnici i djeca  se mogu riješiti razgovorom i u primarnoj zdra­vstvenoj zaštiti, može kod porodi­čnog ljekara, pa i u Centru za mentalno zdravlje za šta ne treba ni uputnica, ni najava, potrebno je doći i razgovarati, kako sa psiholozima, tako sa socijalnim radnicima. Ali, kao što rekoh, nažalost svijest o tome nije dovoljno razvijena, odnosno da o izazovima s kojima se neko suočava treba razgovarati i izvan porodičnog okruženja. 

KRAJINA: Na koji način funkcionira Sigurna kuća u Bihaću?

Aida Behrem: Sigurna kuća fu­nkcioniše na principu kolektivnog smještaja, od 2005. godine  radi­mo na unaprjeđenju kapa­citeta, počev od infrastrukture i opreme, ka­drova, pa sada imamo funkci­onalan objekat koji može da primi 32 osobe, imamo stručan kadar kojeg čine psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagozi koji rade s djecom, medicnske setre i tehni­čko osoblje koje je zaduženo za normalno funkcionisanje kuće. Kori­snice u skladu sa mogućno­stima se uključuju u sve normalne obaveze koje i inače imaju u okviru doma­ćinsta, na taj način dajemo im do znanja da držimo do njihovog digniteta, to je jedan vid psihološkog oporavka, a ovaj stručni rad se odvija tako da radimo i specijalizirane usluge psiho-socijalne podrške i individulna i grupna savjetovanja. U okviru naše organizacije radimo na posebnom programu oporavka od trauma koji je kombinacija izražavanja na platnu, slikanjem, vezom i duhovno-tjelesne vježbe.Kada kažem duhovne ne mislim na vjerski aspekt, čak ni na yogu, nego se radi o kombinaciji vježbi disanja.  Program  je prilago­đen i ženama, pa čak i djeci, i mi pored stručnog i psihološkog rada kako bismo procijenili stanje tra­ume u kojem se žena nalazi, pa da psiholog može odrediti u kojem pravcu da pruža psihološku podršku i na individualnom i grupnom nivou, a imamo i posebne programe koji se tiču radno-okupacione terapije. 

Što se tiče prekvalifikacije, radimo i na dodatnom  educiranju u smislu tehničke “pismenosti” i upotrebe računara, pa sve do izrade rukotvorina, ali mi nismo neko ko može nakon neke obuke dati ženama certifikat i kazati da su ospo­so­bljene za rad. Radimo na tome da ih motiviramo da se dalje educiraju i ospo­sobljavaju za samostalan rad. Što se tiče funkcionisanja ove ustanove, ona radi kao specijalizirani servis, imamo tehničku zaštitu objekta u potpunosti pokrivenu, objekat je 24 sata dnevno dostupan, isto toliko je osoblje u objektu prisutno, ni u jednom trenutku korisnice nisu prepuštene same sebi. 

Financijski i dalje se suočavamo sa izazovima u smislu da izdvajanja jesu povećana u  zadnjih nekoliko godina, ali  nisu dostatna za sve ono što mi pružamo, za što smo oba­vezni ali se osjećamo i dužni pružiti osobama koje su smještene u Sigurnoj kući. Tek sad je novi Zakon propisao učešće u financiranju i lokalnih zajednica, oče­kujemo izradu minimalnih standarda za rad i osnivanje sigurnih kuća. Vlada USK-a preko resornih ministarstva neupitno svake godine izdvaja grant sredstva za Sigurnu kuću, a Federalno ministarstvo rada i socijalne politike pored transfera za sigurne kuće, otvorilo je druge transfere za pruža­telje socijalnih usluga, pa nam je otvorilo mogućnost da možemo sa posebnim programima aplicirati za te tekuće pa čak i kapitalne transfere.  U svakom slučaju, predano ćemo se brinuti o našim  korisni­cima, pa jednako očekujemo da će se sve nadležne institucije pobrinuti kako  bi se prevenirala krivična  djela femicida i nasilja u porodici.